Još par minuta je razmišljao o nepoznatoj djevojci iz kafeterije, ali i uvečer kad je legao spavati dođe mu njezin lik pred oči. Podsjećala ga je na lik njegove majke sa slike iz mladosti, tu je fotografiju držao s još par njemu vrijednih predmeta u limenoj kutijici. Tu se još nalazila krunica, molitvenik i privjesak u obliku pola srca a druga polovica je ostala kod njegove Lane. To im je kupila za prvo zajedničko Valentinovo i poklonila mu dok večerali u njezinom stanu.

 Ujutro ga probudi kucanje na vratima. Još u polusnu otvori i vidje gazdaricu s osmjehom na licu i tanjurom uštipaka u ruci. „Dobro jutro Bruno, donijela sam vam da probate moje čuvene uštipke, morate se malo popraviti, vidite kako ste smršavili, nije to dobro, vi ste u najboljim godinama, nemojte da vas ne daj Bože kakva bolest snađe…….“ nastavila je piskutavim glasom. Osmjehnuo se na silu, ljubazno zahvalio i pošao zatvoriti vrata. Međutim, gazdarica reče da ga poziva na čaj poslijepodne kako bi se bolje upoznali te da svakako mora sići kat ispod u njezinu „malu rezidenciju.“ Klimnuo je glavom i uspio je se riješiti, bar za sad. Obrijao se, istuširao i pošao u grad s istim ciljem kao i jučer - naći posao. Dok je hodao, pomisli kako je bez diplome i kako bi mu diploma sad stvarno trebala. Ovako sa završenom gimnazijom nije mogao očekivati ikakav bolji posao od konobarenja, posla u autopraoni ili fizičkog rada. Pa kad bi bar nešto od toga mogao pronaći, bar za početak-dok ne nađe štogod bolje. Misao mu se vrzmala u glavi otkad je došao u M., a to je da se vrati i položi taj jedan ispit bilo kako, diplomira i onda kamo ga život odvede. Grad M. mu se svidio i mislio je da bi mogao ostati tu živjeti. Ipak, mora otići po diplomu pa će se možda vratiti, ili ne...

Sve, a na koncu ona

Opet je počelo gušiti u grlu, tuga je navirala kao plimni val. Živcirao ju je već duže vrijeme, ljutio ju je iz dana u dan, ali nikako nije imala hrabrosti ostaviti ga niti još manje suočiti se s posljedicama eventualnog prekida.  Voli ga, nedostaje joj njegova nježnost, poljupci, dodiri... Sigurna je da i on nju voli, ali na čudan način iskazuje svoju ljubav. Fizički dodiri mu nisu prioritetni, pa nisu ni na sedmom mjestu na skali od 1 do 10. Zašto je tako djetinjast, a u isto vrijeme tako ozbiljan i odgovoran. Posao, samo posao...a ona? Na kojem je ona mjestu? Čini joj se da se njoj može posvetiti tek kad sve odradi, kad posao dovrši, kad obavi sva zaduženja od strane majke, sestre, bake, susjeda, prijatelja, rodbine... A ona? Zašto mu ona nije na prvom mjestu? Ne mora biti na prvom, neka bude na trećem ali samo da je tu, pri vrhu.

Ona je lijepa, uspješna, osjećajna; ona je nježna, i često sjetna. Preživjela je par brodoloma do svoje 30. godine - ožiljci su ostali na njenom skladno građenom, ne premršavom, tijelu, ali i na napaćenoj duši. Pored svega toga, misli za sebe da je rođena pod sretnim nebom.

Upoznala ga je prije par godina i odmah pomislila da je on TAJ, da je jednostavno to - to. Držala ga je čvrsto, prelazila preko mnogih stvari i još prelazi nadajući se da će odrasti, da će se promijeniti. Tješi se da su sve to sitnice. Nije je nikada prevario - sigurna je; nije poželio druge, mada ih zna pogledati i odmjeriti kao uostalom svaki pravi muškarac. Prepoznaje kod njega komplekse u odnosu na nju, naime ona je ta koja dominira u svemu. Je li mu to smeta kod nje, što je jača kao osoba? Zašto je češće ne voli i tijelom, a ne samo dušom?

Shvatila je da je on ipak drugačiji od većine, on je jednostavno TAKAV. A sad je na njoj da to prihvati i nosi se s tim cijeli život, ili jednostavno ode i zatvori vrata. Ali za to nema snage.

U 7:00 zazvonila je budilica na mobitelu i Bruno ustade, žurno se obuče i izađe na ulicu. Danas je odlučio da mora naći bilo kakav posao jer mu je novca nestajalo. Išao je od kafića do kafića i pitao trebaju li konobare. Kao odgovor dobivao je samo mrdanje glavom u smjeru desno-lijevo iza šanka. Prošlo je bilo podne i sjede u kafeteriju Verona popiti piće. Pogleda oko sebe i uoči mladu damu u mornarskoj kombinaciji, tamno smeđe kose zavezane u nisku pundžu kako sjedi nedaleko i razgovara na mobitel.  Iako je imala tamne sunčane naočale, po dvjema urezanim borama na sredini čela,  moglo se primijetiti kako se smrkla, a pokretima lijeve ruke kao da je pokušavala davati sugovorniku do znanja da mora biti onako kako je ona rekla i nikako drugačije. Sjedila je sama za stolom, a preko puta nje bila je napola ispijena čaša orandžade i šalica espressa. Bruno zaključi da je s došla s nekim u društvu, ali i da je ta osoba otišla. Pojava te djevojke, možda žene, u kasnim dvadesetim godinama zaokupila je Bruninu pažnju te je on neprestance gledao u njezinom smjeru. Djevojka je i dalje razgovarala, i dalje joj je žila na čelu pokazivala tragove ljutnje.  Pogledala je na sat i naglo prekide razgovor. Osvrnula se tražeći konobara i pogledom preleti preko Brune. On nije spuštao pogleda, a djevojka nakon što je dozvala konobara zaustavi svoj pogled par sekundi na Bruni i vrati se u prvobitni položaj. Konobar dođe, naplati joj piće i djevojka žurno uze svoj laptop sa susjedne stolice i žurnim korakom na visokoj štikli priđe crnom autu na obližnjem parkingu i uđe u njega.

Never give up hope,

and if you can,

find the courage

to love again.

                          d.s.

V.

Nakon cjelodnevnog traženja posla i lutanja po gradu, Bruno se vratio u svoju unajmljenu sobicu i odlučio se malo odmoriti. Prošlo je skoro šest mjeseci otkako je stigao u taj grad i pobjegao od fakulteta i svega. Ljubav je izgubio prije više od tri godine i otada niti jedna žena nije odigrala veću ulogu u njegovom životu. Odlaskom u novi grad želio je pobjeći i od prošlosti, ali ona je uvijek bila tu negdje, u podsvijesti. U gradu M. je uspio pronaći svog poznanika s fakulteta, Mirka. Došao je do njegovog telefonskog broja i javio mu se. Mirko je bio iznenađen što mu se Bruno javio, ali ne i previše oduševljen. Jedno popodne našli su se na piću, razgovarali nekih sat-dva uglavnom o danima studiranja, profesorima i sličnim školskim temama. Međutim, Bruno je osjetio da s tim čovjekom, osim dana na fakultetu, nema ništa zajedničko. Mirko je bio oženjen čovjek, veoma zaposlen i prilično uspješan u svom poslu. Bruno je pomislio kako mora da mu je lijepo u životu, završio je fakultet, osnovao svoju obitelj…a on? Gdje je bio, što je radio sve ove godine..Kao jedina svijetla točka iz njegove prošlosti nazirala se ona…ona koja ga je napustila, a tako ju je volio…Ta točka iz prošlosti je potamnila, zamaglila se vremenom i nije više tako svijetlila; bolje rečeno postala je tamnija od svih ostalih trenutaka koje je proživio, jer je bol, koju je osjetio kad je otišla, bila nepodnošljiva i neizdrživa. A dosta je vremena otad prošlo, točka se sve više udaljavala od njega, ali je ipak još bila prisutna.

...Whatever you do,

Whatever you say,

You will always remain

In my heart the same.

But, the look in my eyes

Will reveal the truth,

and show to all

the act of you...

IV.

Nakon poprilično napornog radnog dana i mnogo poslova koje je odradila, Lana se osjećala iscrpljeno i slomljeno. Jedva je čekala da uđe u svoj stan i baci se na krevet. Vraćajući se doma, kad je izašla na posljednjoj tramvajskoj stanici, svratila je do prodavaonice i kupila nešto neophodnih namirnica te bocu bijelog vina. Ušla je u stan, istuširala se i zaspala. Probudilo je zvono na katedrali koje je pozivalo vjernike na večernju misu. Već se bilo smračilo. Ustala je i osjetila strašnu glad. Pripremila je večeru za dvadesetak minuta, pojela ispred tv-a i razmišljala kako bi mogla provesti večer. Ipak je bio petak, vikend je napokon stigao, te je Lana počela prebirati po glavi koju prijateljicu nazvati i predložiti joj da malo izađu u grad. U gradu je tek oko godine dana, a već je stekla mnoga poznanstva ,a nekoliko je djevojaka preferirala i s njima održavala redovite kontakte. Osobito joj je odgovarala Ljubica i u mnogočemu su se slagale. I Ljubica je bila jako iskrena i otvorena pa se Lani svidjela kao osoba čim ju je upoznala. Odmah su pronašle zajedničke teme za razgovor te su rado provodile vrijeme. Ljubica je već pet godina bila u sretnoj vezi i hrabrila je Lanu i davala joj nadu da će i ona upoznati dobrog čovjeka s kojim će biti sretna. Međutim na to se Lana samo osmjehne kao da je nešto nezamislivo i nerealno pa prijeđe na drugu temu.

Nakon večere, natočila si je čašu graševine i uzela telefon. Nazvala je Ljubicu i dogovorile su se izaći oko 21 sat na piće. Naći će se na glavnom trgu i onda će odlučiti kamo u provod…

III

Opet tmuran dan. U glavi se muti i osjećaj nekog treperenja i drhtavice struji kroz njezino tijelo. Pomišlja da je razlog već tri popijene kave, a nema još ni podne. Zrake sunca probijaju kroz teške oblake i prolaze kroz napola spuštene metalne rolete njezinog ureda. Počinju joj bosti oči…nije raspoložena. Razmišlja ustati i prohodati do vrata gdje je prekidač za svjetlo i gdje se automatski spuštaju teške škure, ali joj se ne da. Misli opet lete k njemu. O zašto više ne prestanu. Tri pune godine otkako je otišla, od njega a on je u njezinim mislima prisutan skoro kao i prvog dana rastanka. Ove tri godine pune kajanja, plakanja, tuge, i neizdržive boli u grudima postale su uobičajena Lanina stvarnost na koju se vremenom privikla i postala je  na neki način neosjetljiva na ostale vanjske podražaje. Prevelika osjećajnost je dovela do flegmatičnosti i rezignacije. Unatoč svim tim negativnim čuvstvima u Lani se nikada nije ugasila ona određena doza optimizma koja je tjerala dalje, kao i tračak nade da će jednoga dana opet biti sretna. Ostalim ljudima djelovala je kao normalna djevojka od nekih svojih 25 godina, uvijek uredna i neobično lijepa. Bila je uspješna u svom poslu, uvijek točna i pedantna te su joj ostale djevojke, a  posebice starije žene, bile zavidne i poprijeko je gledale. Tek je nekih pola godine prošlo otkako je došla u firmu, a rukovoditelji su je cijenili i bila ima je draga, možda upravo iz razloga što su to većinom bili muškarci te joj nisu zavidjeli ili se osjećali ugroženima. Osobito je cijenio njezin šef koji je, na neki način, osobito pokazivao oduševljenje u Laninoj nazočnosti, koji ju je hvalio i isticao ispred ostalih novih djelatnika iako je bio oženjen muškarac i stariji desetak godina. Međutim, Lana nije nikoga od radnih kolega gledala kao potencijalnog momka ili joj se itko sviđao na taj način, mada su je mnogi zvali na piće i nabacivali joj se. Smješkajući se Lana ih je samo odbijala na kulturan način da ih ne povrijedi.

Uronjena u misli o Bruni, pogleda na sat i vidje da je prošlo dosta vremena te se odluči opet baciti na posao..

...And after more than a year and half, here I am again....i...nadam se da ću uskoro nastaviti pisati 'Priču o jednom studentu'...

.......Only you can awake

the sleeping beauty in my soul,

the truth in my eyes,

and love in my heart.

I hope you will try.........